Zmije kao kucni ljubimci

Mnogo je ljudi stvorilo pogrješnu predodžbu o zmijama. Svi znamo da zmija nikad nije bila niti će biti čovjekov kućni ljubimac u klasičnom smislu te riječi. Čovjek nikada ne će imati odnos sa zmijom kao sa psom ili mačkom, ali postoji još nekoliko zabluda koje si je čovjek "utuvio" u glavu, a definitivno nisu istinite:
1). Zmija prepoznaje vlasnika. NETOČNO! Ne postoji zmija koja je u stanju razlikovati vlasnika od nekoga koga prvi put vidi – to je NEMOGUĆE! Zmija može reagirati na neku rutinu, na neki poseban način na koji se s njom ophodi, bilo to hranjenje, vađenje iz terarija, pokret tijela, prskanje vodom, itd. Ali kad bi tu rutinu izveo bilo tko drugi osim vlasnika na isti način, zmija bi identično reagirala.Kod nekih naprednijih i inteligentnijih zmija (pitoni i boe su među najprimitivnijim i, evolucijski gledano, starijim zmijama), prvenstveno otrovnica kao što su, primjerice, mambe, prisutna je određena inteligencija i te zmije u stanju su prepoznavati i razlikovati čovjeka (njegove ruke) od hrane (miša ili štakora). Unatoč tomu, tvrdnja da određenu individuu zmija prepoznaje kao što pas ili mačka mogu prepoznati svog vlasnika, nije istinita. Ta je zabluda proizišla iz čovjekovih želja i mašte. Čovjek podsvjesno vjeruje da je tako jer želi u to vjerovati, ali riječ je o običnoj projekciji mašte koja nema uporišta u realnosti.





2) Zmija voli da ju držimo u rukama. NETOČNO! Svaka se zmija može naviknuti na vađenje iz terarija i držanje po rukama, ali je, blago rečeno, pretjerano tvrditi da ona to voli. Zmije su vrlo jednostavna bića – sav smisao njihova života može se svesti na svega dvije jednostavne radnje odnosno cilja: da se hrani, dakle raste i da se pari! Zmija miruje neposredno nakon hranjenja i kad je sita. Ostalo vrijeme zmija gmiže po terariju u potrazi za hranom. Vađenjem zmije iz terarija jednostavno joj povećavamo prostor u kojem ona može istraživati. Ništa više. Kad bismo mirno sjedili sa zmijom u krilu bez da ju pokušavamo zaustaviti, vrlo brzo bi se maknula od nas. Ne možemo reći da joj prija mirovanja u našem krilu ili kad ju navlačimo po rukama. Daleko od toga... Ako je zmija, primjerice, sita i u stanju mirovanja, a mi ju izvadimo i stavimo u krilo, moguće je da se ne će maknuti jer joj odgovara naša tjelesna toplina, pogotovo ako je okolina hladnija. Međutim, isto tako bi ostala mirovati i da ju stavimo na grijanu deku naše bake! Zmija nas u tom slučaju ne doživljava kao živo biće već kao toplu podlogu i to je sve!